Razbila se čaša
klackana na ivici.
Bez ublaženog pada,
svilenog jastuka
raspršila se kao balon u
prostranstvo ničeg.
Kao tanušna kap
u ispucalu zemlju.
Ni zvuka
da sklizne po uhu
ni umišljenog grča
da okrzne usnu.
Usnu, jezik, utrobu.
Tek tako
nenajavljen kraj
i tišina.
Smrt dragog nam
ljubavnika
odsutnog pri
izvršenju smrtne
kazne.
Tik pored mene
zvuk tramvaja
bol u zacepljenoj zanoktici
korak po korak.
Tek tako
iznenada-nigde.
Нема коментара:
Постави коментар